Desnica: igre proljeća i smrti

"Kakve li sve opasnosti po ono najbitnije i najveće u poetskom djelu leže u takozvanoj

"scenskoj realizaciji" i do koje mjere ona uspijeva da isprazni, izobliči, obezvrijedi

veliki tekst! A odatle se nužno rađa misao ne o identitetu ili nekakvoj međusobnoj

integraciji, nego baš naprotiv o čistoj antietičnosti izmedu onoga što se zove "scena",

"scensko djelo", "scenska umjetnost" i onoga što se zove "poetsko djelo u dramskom obliku", ili naprosto: poezija. Pod tim svjetlom, teatar nam se ponekad priviđa kao

umijeće pretvaranja pravih vrijednosti u lažne. (...) Ta molim vas, što će Eshilu ili So-

foklu nadodati teatar? Sto će nam predstava pružiti više nego čitanje njihovih tekstova? I što drugo i bolje może da napravi teatarskı čovjek, ako je doista pametan i doista

umjetnik, nego da pusti Eshila i Sofokla da govore, da ih što manje u tome ometa..."

razmišljanje sugovornika Ivana Galeba u 46. poglavlju romana.

​

Ovaj mi se odlomak nadvio kao sumnjičenje u dijalogu sa samim sobom, potaknuo

me na razotkrivanje onih intuitivnih motiva za postavijanje ovakvog djela, gotovo

nepostavljivog, i na traženje opravdanja da se jedan pažljivo i miligramski izvagan

i strukturiran roman esej presječe kroz nekoliko odlomaka i na taj način privede u

"poetsko djelo u dramskom obliku". U tom sam se dijalogu iz te pretencioznosti izvukao

ovako: priznao sam sebi da sam pretenciozan i time si pola oprostio, a u onoj drugoj

polovici uvidio sam da je moja identifikacija s "Proljećima" čisto utemeljena u mom biću

i da je taj put igre promisjanja intimne i drustvene stvarnosti, velikih tema ili nevažnih

detalja sigurno utočište i najbolja obrana od "zala i sviju nereda" koji smrtnika čine

još smrtnijim tjerajući ga da se troši u konfrontaciji s "realnim sektorom". Evo, preko

ovakve sintagme dolazimo i do otkrivanja ideološke pozicije; zašto baš Desnica? i zašto

baš agnostičko promišljanje smrti? Kroz ova dva pitanja jasna je ideološka pozicija,

ali odgovor leži u univerzaliji: "Jedina istina koja ne stari, koja se ne orcava, koja ne

gubi svoju snagu i aktuelnost, to je smrt. Ali što da se gradi na toj istini?"... eto i još

jednog pitanja, a na njega i odgovor: "Trebalo bi uopće da ljudi češće vide stvari onakve

kakvima se ukazuju na samrtničkoj postelji." U nedavnom interviewu Vili Matula kaže:

"Kazalište je od svojih početka prostor zajedničkog promišljanja ljudske prirode i mjesto

promišljanja zajednice. Publici ne treba kazalište kako bi joj ukazalo na anomalije

u društvu, publika je tih anomalija itekako svjesna. Kazalište nam je potrebno kako

bismo tražili načine i sredstva za njihovo nadilaženje." U tom smislu ova je predstava

postavljena kao sredstvo za nadilaženje ideoloških, nacionalnih, državnih, materijalističkih, klasnih, dobnih, rodnih i inih ških, nih, čkih odnosa i poziv na prijateljevanje sa

životom u dijalogu sa smrću, jer "previše se, previše umire u tom životu!"

P.S. ... i naravno poziv na čitanje Vladana Desnice :)

Juraj Aras, 10. 11. 2015.